J. Edgar Bauer

ROD I NEMESIS^[1] PRIRODE:
o dekonstrukciji binarne podjele spola i konceptu
«ljudskih seksualnih prava» Magnusa Hirschfelda

 

Published here by permission of the editors.

-  Revised version -

Originally published in:  Hodžic, Amir i Jelena Postic (Urednicei): Transgresija Roda: spolna/roda ravnopravnost znaci više od binarnosti.  Zbornik konferencijskih radova.  Zagreb:  Ženska soba –  CESI, 2006, pp. 152-170.

 

 

«Na temelju onoga što sam sam doživio mogu detaljnije objasniti neke kršćanske dogme i objasniti kako se takve stvari mogu desiti božanskim čudom. Nešto poput bezgrešnog začeća Isusa Krista, od Bezgrešne Djevice – tj. one koja nikad nije imala odnos s muškarcem – desilo se i u mom tijelu. Dva puta […] imao sam ženski spolni organ, iako slabo razvijen, i moje je tijelo osjetilo kretnje poput prvih znakova života ljudskog embrija; božanskim su čudom Božji živci u obliku muškog sjemena ubačeni u moje tijelo; drugim riječima, došlo je do oplodnje.»

 

Daniel Paul Schreber[2]

 

 

1.)        Kada je devetnaestostoljetni teoretičar homoseksualnosti Karl Heinrich Urlich definirao takozvani 'treći spol' kao anima muliebris virili corpore inclusa[3] on je, a da toga nije bio ni svjestan, započeo sada već dugogodišnju tendenciju da se u 'duši' lociraju sve potencijalne subverzije binarnog sustava tjelesnog spola. Iako od samog početka nisu pridavali veliku teoretsku važnost anatomskim ili psihološkim anomalijama pri načelnom tumačenju spolne razlike, seksualno-emancipacijski diskursi su ipak nekritički prihvaćali navodni tjelesni temelj binarne podjele spola, i smatrali su da se ona kao sveopće prihvaćeni model može adekvatno osporiti tek pozivanjem na ne-tjelesni nivo opisa seksualnosti kao pravi izvor seksualne a-normativnosti. I sama razlika između spola i roda je prije svega uvedena kako bi se potvrdila analitička usmjerenost na psihu i njene društvene manifestacije kao subverzivna mjesta odstupanja od nepovredivog režima dualne spolnosti tijela. Na temelju ovih pretpostavki, rodnom se subverzijom na različite načine pokušalo osporiti binarnu podjelu spola, od performativnih inverzija do plastične kirurgije. Iako je trenutno genetski ustroj pojedincake postavio granicu do koje mogu ići suvremene medicinske tehnologije, njihova dostupnost povlači posljedice koje sežu znatno dalje od pukih anatomskih ili protetičkih korektivnih zahvata. Naime, bez obzira na teatralnost i kirurške izmjene, rodna transgresivnost će iziskivati ozbiljno promišljanje tjelesne osnove spolne razlike, ako i kada transrodna opcija 'muške ženskosti' bude uključivala i mogućnost da muškarac postane majka.

 

2.)        U svojoj knjizi The I[n] V[itro] F[ertilisation] Revolution, renominirani ginekolog Robert Winston tvrdi da će muška trudnoća biti realna mogućnost u bliskoj budućnosti i opisuje tehnološka sredstva koja su za to potrebna. Iako ističe da «našem muškarcu prijeti opasnost od naprednog i najopasnijeg oblika izvanmaternične trudnoće»[4], on jasno tvrdi: «Nema sumnje da bi muškarac mogao zatrudnjeti.»[5] I ako pojam 'muška trudnoća' počinje gubiti prizvuk oksimorona, ženstvenost muškaraca će pomoći ne samo prilikom razotkrivanja društvenih ili ideoloških konvencija koje stoje iza rodnih uloga i pripisivanja roda, već i prilikom činjeničnog opovrgavanja navodne prirodne binarne podjele spola i otvaranja neistražene dimenzije spolne varijabilnosti koja potječe iz dubine samoga tijela. Otkrivajući – uz pomoć medicinske znanosti i tehnologije – prave potencijale prirode koji dovode u pitanje pretpostavljenu spolnu razliku, buduća muška trudnoća poziva na rekonceptualiziranje spolne razlike koja ide dublje od pukog restrukturiranja rodnih opcija i njihove moguće transgresije.[6]

 

3.)        Već od samog početka su pokreti za prava seksualnih manjina uvidjeli potrebu da se ponovno promisle principi i kriteriji spolne podjele. Sukladno ovoj potrebi, dominantni emancipatorski diskursi o 'trećem spolu' i njihovi ekvivalenti u kasnom dvadesetom stoljeću pokušali su nadopuniti binarnu podjelu tjelesnog spola uvodeći treću spolnu alternativu koja nastaje na nivou 'psihe' ili 'duha'.[7] Po ovom shvaćanju, 'treći spol' ima funkciju nadopunjavanja dvočlanog režima spolne raspodjele, tj. on nadopunjava binarnu podjelu spola na muškarca i ženu i time zatvara moguće opcije 'spolnosti'. Suprotstavljajući se ovakvim završenim kategorizacijama, Magnus Hirschfeld (1868 -1935.)[8] je konceptualizirao 'treći spol' na potpuno detotalizirajući način. Ustvrdivši da se koncept spolne razlike mora preformulirati u okviru vječno promjenjivog kontinuuma prirode, zaključio je da su kategorije muškarac, žena, kao i uvođenje kategorije 'trećeg spola' zapravo samo 'fikcije'. Na osnovu ovih pretpostavki, Hirschfeld je 'trećem spolu' dodijelio ulogu privremenog pomagala, nastalog kako bi se ukinula binarna podjela spola, i kako bi se uveo potencijalno beskonačan niz spolova koji je jednak broju pojedinacaki kojie posjeduju spol. Po Hircshfeldovom shvaćanju ovakvog niza, 'treći spol' ne dovodi do zatvaranja spolnih alternativa, već, suprotno tome, odražava ideju po kojoj zapravo nema konačnog zatvaranja niza mogućih spolova. Iako i nadopunska i serijska konceptualizacija 'trećeg spola' dovode u pitanje valjanost dvočlane spolnosti sa graničnog stajališta odbačenih, one imaju dva potpuno različita cilja emancipacije. Dok se u trodjelnom modelu treća alternativa dodaje bez transformiranja dvočlanog samorazumijevanja pretpostavljene većine, otvoreni model od samog početka osporava postojanje takve većine dovodeći u pitanje teoretsku valjanost njene kohezije.

 

4.)        'Učenje' Magnusa Hirschfelda o «međuspolovima» (sexuelle Zwischenstufenlehre)[9] predstavlja sustavni temelj na kojem on objašnjava svoje serijsko razumijevanje trećeg spola. Budući da ovo učenje zagovara neiscrpnu varijabilnost spolnih oblika, Hircshfeld inzistira na tome da se ona u potpunosti razlikuje od sadašnjih ili budućih 'teorija' spolnosti, čiji je cilj objašnjavanje fenomena opisanih u njegovom učenju. Kao meta-teoretski diskurs koji bi trebao postaviti temelje za konceptualiziranje spolne razlike koje bi nadilazilo zatvorene sustave spolne raspodjele, Hirschfeld tvrdi da su svi pojedincike, umjetno raspodijeljenie u pojedine spolne skupine, zapravo samo prijelazni oblici u sveukupnom kontinuitetu prirode. Stoga teorija spolne gradacije dopušta bezbrojne spolne oblike ovisno o načinu na koji se polovi muškog i ženskog kombiniraju u svakom pojedinom sloju opisa spolnosti. U Hirschfeldovo su vrijeme ovi slojevi obuhvaćali spolne organe, sekundarne spolne karakteristike, spolni nagon i načine na koje psihološke karakteristike bivaju artikulirane unutar društva i kulture.[10] Budući da se u Herschfeldovoj shemi spolna razlika ne određuje u odnosu na jednu izdvojenu alternativu (muško ili žensko), već u odnosu na otvoreni sustav u kojem su tek djelomično ostvarene kombinacije muškog i ženskog u različitim opisnim slojevima, spol svake pojedine osobe posjeduje jedinstvenu kompleksnost.[11]

 

5.)        Hirschfeldov životni moto per scientiam ad justitiam nam daje ključ za razumijevanje njegovog sveobuhvatnog seksološkog programa koji, počevši s jasnim obznanjivanjem bioloških činjenica ljudske spolnosti, završava s vizijama slobodarske kulture koja bi se mogla nositi s beskrajnom spolnom raznolikošću. Iako je ova emancipatorska vizija konačni cilj Hirschfeldove rekonceptualizacije spolne razlike, u svom se radu on fokusira na hitniju zadaću oslobađanja seksualnih manjina njegova vremena od potlačenosti. Stoga je razumljivo da su pitanja vezana uz navodne ne-normativne spolne oblike dominantna u njegovom radu, dok su ideje vezane uz potencijalno beskonačnu raznolikost spolova kratko prikazane na nekoliko mjesta, ali nikad nisu sustavno razvijene. Hirschfeldova seksologija i aktivizam su se uglavnom koncentrirale na one koje je tlačio fikcionalni okvir binarne podjele spola, zanemarujući emancipaciju samih tlačiteljaica kojie su si, pogrešno shvativši vlastitu spolnost u okviru dvočlane paradigme, uzelie za pravo da takozvanom trećem spolu uskrate one opcije koje su i samie sebi uskratilie. Budući da se Hirschfeldova emancipacijska taktika sastojala od pokušaja da pridobije razumijevanje za seksualne manjine kod onih kojie su se smatralie potpuno 'normalnima' prema dvočlanoj shemi, bilo bi kontraproduktivno inzistirati na činjenici da je osnovna pretpostavka na kojoj se temeljila 'normalnost' ove navodne većine zapravo neutemeljena.

 

6.)        Hirschfeld nije konceptualizirao spolnost sa stajališta božanskog Stvoritelja koji je stvorio dvočlani spol u skladu s dozvoljenom kombinacijom rodova, već sa stajališta sveobuhvatne Prirode koja potiče polimorfnu spolnost da oslobodi svoje potencijale proizvodeći neograničene rodne oblike. Stoga su uočljive spolne razlike tek provizorni rezultat višestrukog procesa diferencijacije čija složenost sprečava uspostavljanje zatvorenih spolnih identiteta i fiktivnih spolnih skupina koje na temelju njih nastaju. Uzimajući u obzir jedinstvene oznake spolne individualnosti, Hirschfeld je pokušavao nadvladati fiksiranje spolnih kategorija koje se prakticiralo u taksonomiji i medicinskom diskursu, istovremeno priznajući legitimnost kategorijskih redukcija u svrhe istraživanja i terapije. Stoga Hirschfeldovo učenje implicira da je seksološko definiranje pojedine osobe asimptotski zadatak, određen temeljnom neopisivošću kompleksnosti njenog spola. Budući da je Hirschfelda kritički ograničilo područje seksologije, on je premostio jaz između 'znanosti' i 'pravde' uz pomoć nesvodljivoge pojedincake, čije oslobađanje počinje uklanjanjem svih ograničenja koja dominantni rodni model nameće prirodnoj raznolikosti spola.

 

7.)        Hirschfeldovo učenje o međuspolovima ne uključuje samo zamjenu jedne konceptualizacije spola drugom. Naprotiv, njegovo ukidanje spolne binarnosti razotkriva tradicionalno shvaćanje podjele na muškarca i ženu kao ideološku konstrukciju roda koja se pokušava prikazati kao opis prirodno zadanog spola. Kritizirajući fikcionalnost ovakve konstrukcije, Hirschfeldovo se učenje fokusira na varijabilnost svih opisnih nivoa spolnosti kao izvor razlika zbog kojih je pojedincaku nemoguće svesti pod određene kategorije. Budući da po ovakvom shvaćanju individualizirani spolovi zauzimaju jedinstveno mjesto u sustavu prirodnog kontinuiteta, Hirschfeld zamišlja program emancipacije koji se u konačnici neće temeljiti na pukoj toleranciji od strane seksualne većine, ili na ponosnoj samoafirmaciji seksualnih manjina koje se bore za svoja prava. Naprotiv, ovakav program podrazumijeva narušavanje samopercepcije pretpostavljene većine kao ideologijske fikcije koja dovodi do stvarnog otuđivanja manjina koje ona stvara. U konačnici, Hirschfeldovo seksualno slobodarstvo poziva na povratak Prirodi kao principu koji ruši sve zatvorene sheme raspodjele, koje pretpostavljaju da njihove fikcionalne podjele odražavaju stvarnu podjelu spola.

 

8.)        Svjestan neposrednih potreba seksualno potlačenih skupina, Hirschfeld razlikuje privremenu taktiku potrebnu da bi se postiglo njihovo oslobađanje od sveopće strategije emancipacije koja proistječe iz esencijalizma radikalne spolne raznolikosti, pokušavajući osloboditi i potlačene i tlačiteljeice. Posljedica ovakvog esencijalizma je ne samo odbacivanje podjele na muško / žensko, već i različite kombinacije muškog i ženskog prema homo- / heteroseksualnoj shemi. Kako bismo razumjelie epohalni značaj ovakve dekonstrukcije, važno je napomenuti da je upravo Hirschfeld 1933. godine po prvi put objavio pojam «ljudskih seksualnih prava» (sexuelle Menschenrechte)[12], kojeg je skovao pravnik i znanstvenik Rudolf Goldscheid na konferenciji Svjetske lige za seksualnu reformu održanoj 1930. godine.[13] Uzevši u obzir koliko je politički turbulentno bilo vrijeme prije Hirschfeldove iznenadne smrti, nije začuđujuće da on nije mogao detaljnije razraditi područje i značaj svog novog koncepta. Međutim, nema sumnje da se, po njegovu shvaćanju, «ljudska seksualna prava» mogu ostvariti tek nakon priznavanja jedinstvene međuspolne prirode svake pojedine osobe. Nova seksualna etika i politika koju Hirschfeld zastupa je praktičan odgovor na vlastita ograničenja seksologije u odnosu na ljudsku prirodu koje se ne da klasificirati.

 

9.)        Recepcija Hirschfeldova učenja o međuspolovima je ograničena prije svega zbog njena iskrivljena tumačenja u psihoanalitičkom korpusu Sigmunda Freuda. Budući da bi Hirschfeldova radikalna dekonstrukcija dvočlane spolnosti mogla predstavljati prijetnju psihoanalitičkom prihvaćanju edipovske heteroseksualnosti, Freud je otvoreno ignorirao Hirschfeldovu definiciju trećeg spola kao niza, i Hirschfeldu pripisao teoriju trećeg spola kao nadopune, iako ju je još desetljećima prije zastupao Karl Heinrich Urlichs.[14] Sukladno ovako otvorenom pogrešnom prikazivanju, Freud izbjegava spomenuti Hirschfelda na početku Drei Abhandlugen zur Sexualtheorie u kojem naglašava:

 

«Iako bi razdvajanja mogla biti opravdana, ne možemo zanemariti činjenicu da se svi prijelazni oblici mogu naći u izobilju, tako da se stvaranje niza gotovo automatski nameće.» [15]

 

Spominjući spolne prijelaze kao nešto samorazumljivo, Freud pokušava izbjeći prigovor da ih je zanemario, i istovremeno izbjegava eksplicitno bavljenje Hirschfeldovim pravim tvrdnjama o univerzalnom opsegu međuspolnosti i njenim mogućim socio-kulturnim posljedicama. Nema sumnje da je Freud Hirschfeldov rad i aktivizam smatrao ozbiljnom prijetnjom svojim teorijama o Edipovom kompleksu, budući da se Hirschfeld kao zagovornik homoseksualne emancipacije zalagao za oslobađanje onih nagona koje je Freud pokušavao iskoristiti u svrhu edipovske, i stoga i falocentrične kulture. Kao utjelovljenje emancipacijske alternative Freudovoj libidinalnoj sublimaciji, Hirschfeld nas podsjeća da je seksualna sloboda moguća, i time postaje optuženička savjest Freudova kulturalnog projekta.

 

10.)      Budući da je sa stajališta Freudove falocentričnosti destabiliziranje binarne sheme reifikacijom trećeg spola predstavljalo stvarnu mogućnost, dovoljno ozbiljnu da zbog nje Freud bude odbačen u psihoanalitičkoj teoriji, on je, s jedne strane, Hirschfeldu pogrešno pripisao uvođenje trećeg spola, a s druge je strane pokušao dokazati da je njegovo uvođenje nepotrebno, transformirajući individualiziranu homoseksualnost u osnovni sastojak ljudske psihe.[16] Kad se navodni treći spol internalizira, i time mu se zaniječe postojanje u stvarnom svijetu, homoseksualnost se može ograničiti na neprimjerene ili 'pogrešne' kombinacije dvaju normativnih spolova. Na temelju ovih pretpostavki razlika između osoba navodnog trećeg spola i osoba heteroseksualne orijentacije postaje prihvatljivo odstupanje od normativnog dometa, budući da ona na ovaj način podupire univerzalizam Edipovog kompleksa i binarnosti koju on opravdava. Usprkos njihovoj urođenoj manjkavosti, dvije moguće istospolne kombinacije (tj., muškarac - muškarac, žena - žena) imaju barem jednu prednost s Freudova stajališta: ne propituju paradigmu spolne razlike koja je neophodna za održavanje koncepta normalnosti. Na temelju ovoga se Freudovo iskrivljeno predstavljanje Hirschfeldovih pravih premisa pokazuje kao reakcija protiv opasnoga Hirschfeldova serijskog shvaćanja trećeg spola, jer je ono zapravo protu-edipovsko, i kao takvo ukida binarnost spolova i vodi do nečega što bismo, pozivajući se na Gillesa Deleuzea i Félixa Guattaria, mogli nazvati «n-tim brojem spolova».[17] Zamišljajući beskrajnu raznolikost spolova, i moguće kombinacije spolova pojedinacaki, Hirschfeldovo učenje time provodi anti-edipovsku dekonstrukciju mitskog Falusa u spoznatljive spolne oblike koji nastaju unutar kontinuuma penis / klitoris.

 

11.)      Imajući na umu koje bi se radikalne posljedice mogle izvesti iz Hirschfeldova Zwischenstufenlehre, nije začuđujuće da je njemačkim znanstvenicamaima nakon Drugog svjetskog rata bilo prihvatljivije Freudovo pristrano i nepromišljeno odbacivanje Hirschfeldova učenja, umjesto da se izravno bave Hirschfeldovim tekstovima i dubljim aspektima njegove seksološke misli. Dominantna seksologija i historija seksologije u Njemačkoj još uvijek odbacuje prave Hirschfeldove tvrdnje kao «naturalizam» i «biologizam»[18], i time doprinosi postojećem nerazumijevanju i podcjenjivanju njegova cjelokupnog rada.[19] Nije slučajno da se Hirschfeld gotovo uopće ne spominje u svim važnim raspravama unutar GLBTQ studija, iako je on ne samo predvidio mnoga temeljna pitanja koja se danas spominju u raspravama o spolu, rodu i seksualnosti, već je i nagovijestio postmoderno osporavanje zatvorenih shema spolne podjele. Zapravo, većina znanstvenikaca iz područja istraživanja seksualnosti jedva da i znaju da Hirschfeldova Geschlechtskunde auf Grund dreißigjähriger Forschung und Erfahrung bearbeitet,[20] autorov cjelokupni opus u pet tomova, sadržava možda najradikalnije opovrgavanje ideologije binarne podjele spola, koja je u kulturi prisutna još otkad je prethistorijski čovjek artikulirao spolnost kroz podjelu na lingam i yoni.[21]

 

12.)      Za razliku od ogromne većine Hirschfeldovih kritičara u Njemačkoj, francuski filozof i pisac Guy Hocquenghem (1946 - 1988.) je jako dobro razumio temeljna pitanja njegovog učenja o međuspolovima. Tako u Race d'Ep. Un siècle d'images de l'homosexualité (1979.), Hocquenghem prikazuje scenu u kojoj se Hélène, Hirschfeldova bivša tajnica, prisjeća svojih iskustava iz Institut für Sexualwissenschaft, kojeg su nacisti uništili 1933. godine. Budući da postoji «isključivo u autorovoj mašti»[22], Hélène je zapravo Hocquenghemov alter ego, i iznosi njegova stajališta o Hirschfeldovu učenju dok se prisjeća:

 

«[…] doktor je mislio da smo mi SVEI, na ovaj ili onaj način, prijelazni oblici između muškarca i žene, i to je želio i dokazati. 'U povjerenju, Hélène,' često bi mi rekao, 'koje su prave razlike? Ja imam razvijeniji i perforirani klitoris, ti imaš veću zdjelicu, to je sve; zapravo se tu radi o nijansama'».[23]

 

Usprkos nedostatku konceptualnih pojedinosti, ovaj odlomak otkriva srž Hirschfeldova učenja, naglašavajući da on nije pretpostavljao da postoji rascjep između dva međusobno isključiva spola, već je razliku među spolovima konceptualizirao kao pitanje nijansi. Po ovome se penis može smatrati razvijenijim i perforiranim klitorisom, a klitoris se može smatrati manje razvijenim, ne-perforiranim penisom. Ideju da spolna razlika nije pitanje razdvajajućih svojstava, već stupnjeva, potvrđuje i drugi primjer koji ilustrira opći princip: razlika između muške i ženske zdjelice je tek pitanje veličine. U Hocquenghemovom tumačenju je očita činjenica da, budući da niti jedno ljudsko biće ne može izbjeći stanje međuspolnosti, središnji stadiji spolnosti u prirodnom kontinuumu – koji su često smatrani čudovišnim [24] – zapravo nisu iznimke, već tek osobiti oblici temeljnog prirodnog procesa.

 

13.)      Čini se da je Hirschfeldova dekonstrukcija binarne podjele spola imala veliki utjecaj na jednog od najrječitijih zastupnika pokreta za gej oslobođenje, talijanskog autora i aktivista Maria Mielia (1952 - 1983.). Iako on nikad nije eksplicitno raspravljao o Hirschfeldovu učenju, njegove se osnovne tvrdnje o spolnoj razlici mogu smatrati varijacijama na teze koje je Hirschfeld počeo formulirati već rane 1896. godine. U svom glavnom djelu Elementi di critica omosessuale (1977.), Mieli spominje Hirschfeldov aktivizam[25] kao i njegove dvije najznačajnije rasprave[26], iako zaobilazi Hirschfeldove teze o univerzalnom opsegu međuspolnosti i socio-kulturnu kritiku koju ona impliciraju. Usprkos tome, Mieli svoj ključni koncept «'univerzalne' transseksualne (ili polimorfne i hermafroditske) ljudske dispozicije»[27] u velikoj mjeri duguje Hirschfeldovim temeljnim premisama. Kada Mieli npr. tvrdi da «svako ljudsko biće, koje je u stadiju embrija dvospolno, cijeli život u sebi zadržava, sa biološkog i psihološkog stajališta, prisustvo drugog spola»[28], čini se da on rekapitulira odlomke iz Hirschfeldove prve rasprave nazvane Sappho und Sokrates, u kojoj tad mladi autor po prvi put artikulira ono što je kasnije nazvao «sexuelle Zwischenstufenlehre».[29] Također, kada Mieli definira «transseksualnost» kao «telos borbe za oslobađanje Erosa»[30], on se koristi argumentacijskim strategijama nastalim kako bi se prevladala binarnost spolova, a koje su jako slične Hirschfeldovim. Tako se i njegovo shvaćanje «homoerotičnosti» kao sredstva neophodnog za postizanje slobode polimorfnog Erosa podsjeća na Hirschfeldovo korištenje koncepta trećeg spola kao 'pomagala' uz pomoć kojeg se može prevladati pojednostavljena raspodjela spola na muškarca i ženu i uvesti ideja potencijalno neiscrpivog broja spolova.[31] Konačno, čini se da Mieli slijedi Hirschfeldov poziv na radikalnu dekonstrukciju 'fikcija' spola – uključujući i fikcionalni (tj. nadopunski) treći spol – kada pokušava dekonstruirati samu ideju gej identiteta u ime svoje vlastite «anti-identifikacijske transseksualnosti»[32].

 

14.)      Za razliku od Hocquenghema i Mielija, lezbijska autorica i teoretičarka Monique Wittig (1935 - 2003.) nikad nije navodila niti spomenula Hirschfelda u svojim objavljenim radovima. Međutim, njeno osporavanje dvočlane spolne podjele u ime neiscrpive spolne raznolikosti predstavlja značajno produbljivanje njegovih ideja.[33] Osnovni emancipacijski zadatak M. Wittig je «destrukcija heteroseksualnosti kao društvenog sustava utemeljenog na muškom potlačivanju žena, koji proizvodi učenje o razlikama među spolovima kako bi opravdao ovo potlačivanje.»[34] Ne samo da ona ne zanemaruje ili niječe spolnu raznolikost kao takvu; nego je njena kritika usmjerena na opstruiranje raznolikosti koje potječe iz naturalizirajuće ideologije, koja podržava binarnu shemu spolne raspodjele. Tako u interpretativnom uvodu u parabolu Les Tchiches et les Tchouches, M. Wittig tvrdi da ne postoje «anatomske razlike«[35] koje bi opravdale formiranje dvaju međusobno isključivih skupina, koje se, zapravo, podudaraju s 'muškarcima' i 'ženama'. Iako se po «fizičkom izgledu«[36] Tchiches i Tchouches uistinu razlikuju, ova činjenica ne proturječi temeljnoj tvrdnji M. Wittig da «je riječ o istoj rasi«[37]. Ako parabolu shvatimo u doslovnom seksualnom smislu, postaje očito da Wittig namjerava prikazati zajedničko ljudsko svojstvo koje obuhvaća neosporne spolne razlike, i istovremeno tvrdi da pojedine karakteristike koje čine ove razlike ne opravdavaju formiranje dvaju asimetričnih skupina povezanih kroz mušku nadmoć.

 

15.)      Budući da heteroseksualnost, kako tvrdi Wittig, pokušava opravdati svoj sustav ženske potlačenosti i homoseksualnih fobija pozivajući se na navodnu «zadanost spolova»[38], lezbijka se u radu M. Wittig suprotstavlja režimu seksualne potlačenosti preuzimajući ulogu «bjegunke» ili «odbjegle ropkinje». Kao «ne-žena» i kao «ne-muškarac»[39] ona ima pravo na položaj koji je van kategorija dvočlane spolne razlike u ime «znanosti o potlačenosti»[40] 'destilirane' od dilema koje su je mučile. Wittig smatra da je ovdje u pitanju sposobnost da se izgubi «osjećaj […] glupe dualnosti sa svim onim što iz njega potječe»[41]. I dok je glupi dualizam karakteristična shema mišljenja «hetero uma», «kosa» perspektiva lezbijke koja se nalazi na «granici čovječanstva»[42] joj omogućava da zamisli ne-isključivo «iza« gdje, kako to Terencije kaže, «humani nihil a me alienum puto».[43] Značajno je da M. Wittig najpreciznije opisuje seksualne subjekte izvan otuđenosti u Paradigmi, filozofskom eseju u kojem tvrdi: «Za nas, čini se, ne postoje samo jedan ili dva spola, već mnogi (vidjeti Guattari / Deleuze), onoliko spolova koliko ima pojedinacaki».[44] M. Wittig je svjesna da kultura oslobođene seksualnosti koju ona zamišlja može biti zajamčena samo ako naturalizirajuće ideologije dvočlane spolne razlike ustuknu pred dokazima da je, u konačnici, tjelesnost svakog subjekta određena radikalno individualiziranim spolom, koja se ne može klasificirati. Na temelju ovih pretpostavki, «kosi um», suprotstavljajući se tisućljetnim stajalištima, svjedoči o neophodnoj fragmentaciji ljudskog u beskrajnoj spolnoj raznolikosti njenih individualnih očitovanja. Iz ovoga je očito da u svom strasnom izjašnjavanju kao lezbijka M. Wittig ne pokušava postići sveopću lezbijanizaciju svijeta, već, naprotiv, želi pokazati kako prihvaćanje «eks-centrične» spolne egzistencije može osnažiti subjekte kojima je uskraćeno društveno priznanje njihove jedinstvenosti. Poklapajući se s Hirschfeldovim učenjem, kritika dvočlane spolnosti M. Wittig kulminira u tvrdnji da je broj spolova jednak broju ljudskih bića.

 

16.)      1895. godine Friedrich Nietzsche je napisao: «Stupanj i vrsta spolnosti ljudskog bića sežu do najvišeg vrha njegova duha.»[45] Istražujući organske dubine iz kojih nastaje spolnost, Magnus Hirschfeld je uočio da su kompleksnost i nijanse psihe ukorijenjene u individualnim tijelima koja u konačnici izmiču taksonomiji duha. Osporavajući svođenje pojedinacaki pod dvočlane ili bilo koje druge zatvorene kategorizacije spolnosti, Hirschfeld je redefinirao spolnu razliku u okviru potencijalno beskrajnih spolova koje se mogu tek prikazati asimptotski kao nijanse koje čine njihove jedinstvene kompleksnosti. Hocquenghemovo inzistiranje na univerzalnosti međuspolnosti, Mielijeva ideja polimorfne transseksualnosti svih ljudi, kao i koncepcija Monique Wittig seksualne individualnosti s otvorenom shemom «n-tog broja spolova» poklapaju se s temeljnim aspektima Hirschfeldovog Zwischenstufenlehre, i artikuliraju seksološku osnovu borbe s kraja dvadesetog stoljeća za ostvarivanje onoga što bi Hirschfeld nazvao «ljudskim seksualnim pravima». Zauzimajući se za prava seksualnih manjina, ovie su se misliociteljice od provizorne i ograničene koncepcije oslobađanja fokusirane na potlačene skupine okrenulie k viziji seksualne emancipacije koja nadilazi tradicionalna 'izrezivanja' seksualnog kontinuuma u ime seksualne jedinstvenosti koja je svojstvena svim ljudima. Zanimljivo je da je i queer teorija slijedila ove prethodnikece kad je odbacila zatvorene sheme spolne raspodjele i inzistirala na seksualnoj individualnosti kao osnovnom kriteriju slobode.[46] Međutim, budući da se queer teorija uglavnom skoncentrirala na rod kao mjesto pobune protiv navodnih prirodnih ograničenja, nije uspjela barem u glavnim crtama prikazati fenomenologiju seksualne [47] koja bi mogla razotkriti ova ograničenja ne kao posljedice 'prirode', već naturalizirajuće ideologije spolne binarnosti. Ne obazirući se na tjelesnu dubinu Nietscheove «Geschlechtlichkeit», današnjie zagovornicie društvene i estetske transgresije zanemaruju činjenicu da obilje spolnih oblika koji proistječu iz nature naturans – onako kako je shvaća Baruch de Spinoza – zahtijeva temeljitu dekonstrukciju svih kategorijskih fiksacija spola. U ovim uvjetima buduća muška trudnoća predstavlja koristan podsjetnik kako  — djelujući na sebe putem  —[48] ruši diskontinuitete koji su joj nametnuti onda kad su na samom početku civilizacije lingam i yoni predstavljeni kao simboli navodno nepremostive spolne razlike. Kao privilegirano mjesto u kojem samosubverzivna Priroda preobražava uvjete pod kojima nastaje nepovredivia 'Drugia', muškarac-majka postaje znak uznemirujuće slobode koja proistječe iz radikalne de-hijerearhizacije i de-binarizacije spola.

 

 

Prijevod s engleskog: Kristina Grgrić

 

 

Bibliografija

 

Aristotelis Fragmenta Selecta. Recognovit brevique adnotatione instruxit W.D. Ross. Oxonii e typographeo clarendoniano, 1958.

Atlan, Henri: L'utérus artificiel. Paris: Seuil, 2005.

Bauer, J. Edgar: Der Tod Adams. Geschichtsphilosophische Thesen zur Sexualemanzipation im Werk Magnus Hirschfelds. U: Herzer, Manfred (ur.), 100 Jahre Schwulenbewegung. Dokumentation einer Vortragsreihe in der Akademie der Künste. Berlin: Verlag rosa Winkel, 1998, str. 15-45.

Bauer, J. Edgar: Der Tod Adams. Geschichtsphilosophische Thesen zur Sexualemanzipation im Werk Magnus Hirschfelds. U: Seeck, Andreas (ur.), Durch Wissenschaft zur Gerechtigkeit? Textsammlung zur kritischen Rezeption des Schaffens von Magnus Hirschfeld. Münster / Hamburg / London: Lit Verlag, 2003, str. 133-155.

Bauer, J. Edgar: Geschlechtliche Einzigkeit. Zum geistesgeschichtlichen Konnex eines sexualkritischen Gedankens. U: Herzer, Manfred (ur.), Capri. Herausgegeben vom Schwulen Museum. Berlin: br. 34, studeni 2003.

Bauer, J. Edgar: Magnus Hirschfeld. U: Summers, Claude J. (ur.), glbtq. An encyclopedia of gay, lesbian, bisexual, transgender & queer culture. www.glbtq.com/social-sciences/hirschfeld_m.html, 2004.

Bauer, J. Edgar: Magnus Hirschfeld: Der Sexualdenker und das Zerrbild des Sexualreformers. U: Herzer, Manfred (ur.), Capri. Herausgegeben vom Schwulen Museum. Berlin: br. 37, Svibanj 2003, str. 5-18.

Bauer, J. Edgar: Magnus Hirschfeld: per scientiam ad justitiam. Eine zweite Klarstellung. U: Dose, Ralf (ur.), Mitteilungen der Magnus-Hirschfeld-Gesellschaft. Herausgegeben von der Magnus-Hirschfeld-Gesellschaft e.V. Berlin: br. 33/34, 2002, str. 68-90.

Bauer, J. Edgar: Magnus Hirschfeld: Sexualidentität und Geschichtsbewußtsein. Eine dritte Klarstellung. U: Dose, Ralf (ur.), Mitteilungen der Magnus-Hirschfeld-Gesellschaft. Herausgegeben von der Magnus-Hirschfeld-Gesellschaft e.V. Berlin: br. 37/38, 2005. (u tisku)

Bauer, J. Edgar: Magnus Hirschfelds «Zwischenstufenlehre» und die «Zwischenstufentheorie» seiner Interpreten. Notizen über eine rezeptionsgeschichtliche Konfusion. U: Herzer, Manfred (ur.), Capri. Herausgegeben vom Schwulen Museum. Berlin: br. 35, Travanj 2004, str. 36-44.

Bauer, J. Edgar: Third Sex. U: Summers, Claude J. (ur.), glbtq. An encyclopedia of gay, lesbian, bisexual, transgender & queer culture. www.glbtq.com/social-sciences/hirschfeld_m.html, 2004.

Bauer, J. Edgar: Über Hirschfelds Anspruch. Eine Klarstellung. U: Dose, Ralf (ur.), Mitteilungen der Magnus-Hirschfeld-Gesellschaft. Herausgegeben von der Magnus-Hirschfeld-Gesellschaft e.V. Berlin: br. 29/30, Srpanj 1999, str. 66-80.

Bauer, J. Edgar: «43 046 721 Sexualtypen.» Anmerkungen zu Magnus Hirschfelds Zwischenstufenlehre und der Unendlichkeit der Geschlechter. U: Herzer, Manfred (ur.), Capri. Herausgegeben vom Schwulen Museum. Berlin: br. 33, prosinac 2002., str. 23-30.

Charles, Gilbert: Homme-femme. Les mystères de la différence. L´Express. http://www.lexpress.fr/info/societe/dossier/sexualite/dossier.asp (zadnja posjeta 20 listopad 2005.)

Charles, Gilbert i Claire Chartier: Dossier: Homme-femme. Les mystères de la différence. L´Express international. br. 2833. Tjedan od 20. do 26. listopada 2005, str. 10-19.

Deleuze, Gilles i Félix Guattari: Capitalisme et Schizophrénie. L´Anti-Œdipe. Nouvelle édition augmentée. Paris: Les Éditions de Minuit, 1999.

Freud, Sigmund: Drei Abhandlungen zur Sexualtheorie. U: Freud, Sigmund: Studienausgabe. Band V: Sexualleben. Herausgegeben von Alexander Mitscherlich u.a. Frankfurt am Main: S. Fischer Verlag, 1972.

Goldscheid, Rudolf: Zur Geschichte der Sexualmoral. U: Sexualnot und Sexualreform. Verhandlungen der Weltliga für Sexualreform. IV. Kongress abgehalten zu Wien vom 16. bis 23. September 1930. Redigiert von Dr. Herbert Steiner. Wien: Elbemühl-Verlag, 1931, str. 279-302.

Guattari, Félix (ur.): Trois Milliards de Pervers. Grande Encyclopédie des Homosexualités. Paris: Recherches, 1973.

Herzer, Manfred: Magnus Hirschfeld. Leben und Werk eines jüdischen, schwulen und sozialistischen Sexologen. Zweite, überarbeitete Auflage. Hamburg: MännerschwarmSkript Verlag, 2001.

Hirschfeld, Magnus: Die Homosexualität des Mannes und des Weibes. Nachdruck der Erstauflage von 1914 mit einer kommentierenden Einleitung von E.J. Haeberle. Berlin / New York: Walter de Gruyter, 1984.

Hirschfeld, Magnus: Geschlechtskunde auf Grund dreißigjähriger Forschung und Erfahrung bearbeitet. 5 Bände. Stuttgart: Julius Püttmann, Verlagsbuchhandlung, 1926 - 1930.

Hirschfeld, Magnus: Geschlechtskunde auf Grund dreißigjähriger Forschung und Erfahrung bearbeitet. 1. Band: Die körperseelischen Grundlagen. Stuttgart: Julius Püttmann, Verlagsbuchhandlung, 1926.

Hirschfeld, Magnus: Sappho und Sokrates. Wie erklärt sich die Liebe der Männer und Frauen zu Personen des eigenen Geschlechts? Zweite Auflage. Leipzig: Verlag von Max Spohr, 1902.

Hirschfeld, Magnus: Was will die Zeitschrift «Sexus«? U: Sexus. Internationale Zeitschrift für die gesamte Sexualwissenschaft und Sexualreform. Herausgegeben vom Institut für Sexualwissenschaft, Berlin. Berlin (1933.) br. 1, str. 4-5.

Hocquenghem, Guy: Le désir homosexuel [1972.]. Préface de René Schérer. Paris: Fayard, 2000.

Hocquenghem, Guy: Race d'Ep. Un siècle d'images de l'homosexualité. Avec la collaboration iconographique de Lionel Soukaz. Paris: Éditions Libres-Hallier, 1979.

Kennedy, Hubert: Ulrichs: The Life and Works of Karl Heinrich Ulrichs. Pioneer of the Modern Gay Movement. Boston: Alyson Publications, Inc., 1988.

Mieli, Mario: Elementi di critica omosessuale. A cura di Paola Mieli e Gianni Rossi Barilli. In appendice testi di Tim Dean, Teresa de Lauretis, David Jacobson, Christopher Lane, Claude Rabant e Simonetta Spinelli. Milano: Feltrinelli Editore, 2002.

Mieli, Paola: Premessa. U: Mieli, Mario: Elementi di critica omosessuale. A cura di Paola Mieli e Gianni Rossi Barilli. In appendice testi di Tim Dean, Teresa de Lauretis, David Jacobson, Christopher Lane, Claude Rabant e Simonetta Spinelli. Milano: Feltrinelli Editore, 2002, str. 247-252.

Nietzsche, Friedrich: Jenseits von Gut und Böse. Vorspiel einer Philosophie der Zukunft. U: Nietzsche, Friedrich: Sämtliche Werke. Kritische Studienausgabe in 15 Bänden. Herausgegeben von Giogio Colli und Mazzino Montinari. Band 5. München und Berlin: Deutscher Taschenbuch Verlag / de Gruyter, 1980.

Schreber, Daniel Paul: Denkwürdigkeiten eines Nervenkranken. Mit Aufsätzen von Franz Baimayer, einem Vorwort, einem Materialanhang und sechs Abbildungen herausgegeben von Peter Heiligenthal und Reinhard Volk. Wiesbaden: Focus-Verlag, 1973.

Schreber, Daniel Paul: Memoirs of My Nervous Illness. Translated, Edited, with Introduction, Notes and Discussion by Ida Macalpine and Richard A. Hunter. London: Wm. Dawson & Sons Ltd., 1955.

Turner, William B.: A Genealogy of Queer Theory. Philadelphia: Temple University Press, 2000.

Ulrichs, Karl Heinrich: Memnon. Die Geschlechtsnatur des mannliebenden Urnings. Eine naturwissenschaftliche Darstellung […] Abtheilung I. [1868.]. U: Ulrichs, Karl Heinrich: Forschungen über das Räthsel der mannmännlichen Liebe. Herausgegeben von Hubert Kennedy. Band 8. Berlin: Verlag rosa Winkel, 1994.

Winston, Robert: The IVF Revolution. The Definitive Guide to Assisted Reproductive Techniques. London: Vermillon, 1999.

Wittig, Monique: La pensée straight. Paris: Éditions Balland, 2001.

Wittig, Monique: Le Corps lesbien. Paris: Les Éditions de Minuit, 1973.

Wittig, Monique: Les Tchiches et les Tchouches. U: Wittig, Monique: Paris-la-politique et autres histoires. Paris: P.O.L., 1999.

Wittig, Monique: Paradigm. U: Stambolian, George i Elaine Marks: Homosexualities and French Literature. Cultural Contexts / Critical Texts. Preface by Richard Howard. Ithaca and London: Cornell University Press, 1979, str. 114-121.

Wittig, Monique: The Lesbian Body. Boston: Beacon Press, 1986.

Wittig, Monique: The Straight Mind and Other Essays. Boston: Beacon Press, 1992.

Wolff, Charlotte: Magnus Hirschfeld. A Portrait of a Pioneer in Sexology. London / Melbourne / New York: Quartet Books, 1986.

Wong, Vergil i Lee Mingwei: Pop! The First Human Male Pregnancy. http://www.malepregnancy.com i

http://www.virgilwong.com/installations/malepregnancy/index.shtml?name1=
RYT+Hospital&type1=2Select&name2=First+Male+Pregnancy&type2=3Active (zadnja posjeta 24. studeni, 2005.).

 

 

Filmografija

 

«L´homme qui rêvait d´être enceint.« Réalisé par Sophie Lepault et Capusine Lafait. Coproduction: Doc en stock, ARTE France. Francuska, 2005, 45 min.

«Sexe?« Réalisé par Fabrice Gardel et Sophie Nahum. Coproduction: Doc en stock. Francuska, 2005, 42 min.

 

 

Biografska bilješka

 

Dr. J. Edgar Bauer predaje na sveučilištima u Berlinu, Edinburghu, Heidelbergu, Jeruzalemu, Kielu, Limi, Parizu, Stuttgartu, Tübingenu i Ulmu. Kao pisac objavljivao je radove iz područja filozofije, rodnih studija, suvremene vjerske misli i povijesti psihoanalize. Nedavno izdane publikacije i publikacije u pripremi uključuju On the Nameless Love and Infinite Sexualities: John Henry Mackay, Magnus Hirschfeld and the Origins of the Sexual Emancipation Movement («O bezimenoj ljubavi i beskrajnim seksualnostima: John Henry Mackay, Magnus Hirschfeld i porijeklo pokreta seksualne emancipacije»), u Journal of Homosexuality, ur. John P. De Cecco; Haworth Press, Binghamton, New York, 2005, str. 1 - 26; Mêmeté and the Critique of Sexual Difference: On Monique Wittig's Deconstruction of the Symbolic Order and the Site of the Neuter (Mêmeté i kritika seksualne različitosti: O dekonstrukciji simboličnog reda i srednjeg roda Monique Wittig) u C-Theory, ur. Arthur i Marilouise Kroker, http://www.ctheory.net, 2005.